Svi su dobro znali susjeda Mladena, ali rijetko ga se tko usudio spomenuti. Sve do sad, kad je njegovo ime javno i bez previše takta obznanjeno putem radija. Mladen za to nije znao odmah; Mladen je imao čast osjetiti prvo kako se svijet mijenja prema njemu prije nego li je imao i najmanju ideju da je razotkriven. Susreti po stubištima sada su bili ispunjeni značajnim tišinama, nimalo dužim nego prije doduše, ali težim, to svakako. Prolaznici bi mu dugo buljili u cipele u pokušaju da ne pokažu svoje zanimanje za cijelu njegovu osobu; pokazati interes za cipele, njegove ili vlastite, uvijek je bolja opcija u jednom gradu. Mladenu je bilo neugodno zbog tih cipela, mislio je da nisu dovoljno nove i čiste da bi podnijele toliko pogleda, a opet, nije bio ni on, pa im je na toj kurtoaziji pomalo bio i zahvalan. Mladenu su napokon ostavljali dovoljno prostora da uđe u dućan bez guranja ili neugodnih okrzanja trbuha sa strancima na milost i nemilost automatskih vrata. Prodavačice su mu odašiljale samilosni pogled iza pleksiglasa i maski i vizira i dalje zadržavajući nebitni dio sitniša za svojeg poslodavca. Tramvaji su i dalje po dobrom starom običaju bježali od Mladena jer takva je jednostavno bila njegova karma, ali sada je u toj škripi tračnica osjećao i tračak gnušanja s vozačeve strane i prema tome svih putnika koje je vukao za sobom. Mladenovo stanje bilo je sada poznato svijetu i svijet je na to odlučio uzvratiti jedino kako zna: nespretno. Ali nespretan je bio i Mladen i znao je da će mu se to jednoga dana obiti u glavu. Kad je kao mladić bio odlučio dopustiti svojoj opsesiji da uzme maha nije mogao ni sanjati da će jednoga dana zaista uspjeti u svojem naumu: biti susjed gotovo svim ljudima u ovom gradu. Do svoje četrdeset i pete Mladen je tako već bio stanar u deset tisuća zgrada, a tada je ubrzao svoj proces ne bi li stigao do brojke od dvadeset pet tisuća zagrebačkih zgrada koji nije bio najveći mogući broj, ali je zvučao dovoljno dobro (ako je dovoljno dobro za potres, dovoljno je dobro i za Mladena). Stao je s akvizicijama na pragu šezdesete i na broju od osamnaest tisuća zgrada u kojima je živio ili barem povremeno boravio. Impresivna brojka, iako je mogao i bolje. Čitav taj pothvat je naravno podrazumijevao enormnu količinu sredstava, no o tome ne trebamo brinuti mi zato što nije morao brinuti ni on, ali da si umirimo savjest, u dobar dio stanova Mladen je ušao kao nasljednik, jer osim što je mnogima bio susjed, mnogima je bio i unuk. Bez obzira na to, Mladenov san da bude susjed svih nije završavao posjedovanjem. Mladen se zaista trudio biti susjed, a to je značilo biti prisutan, što je jedino moguće potvrditi time da čovjek bude viđen. Na dane kad nikoga ne bi sreo na hodniku Mladen ne bi jednostavno otišao dalje svojim poslom. Zadržavao se po hodnicima dok njegovo prisustvo ne bi bilo primijećeno. Zalijevao bi sobno bilje izbačeno u hodnik i zaboravljeno zatim, lijepio bi otpale smaragdne pločice u zgradama iz tridesetih i prije jer takvih više nema, odnosio smeće ostavljeno pred vratima za neke bolje trenutke u danu i samo iz vlastite zabave okretao naopako cipele došljaka kojima je iz nekog neobjašnjivog razloga bio zabranjen ulazak u stan. Cipelama; došljaci su ulazili bez problema. Nakon susreta i pozdrava s jednim od susjeda koji bi napokon naišao, Mladen bi ispunio svoju svrhu i mogao bi poći dalje. Zašavši u kasne srednje godine i krizu koju donose, susjed Mladen okrenuo se činjenju sve više dobrih djela. Dezinficirao bi rukohvate, skidao naljepnice sa zvona i zamjenjivao ih karticama u pravom fontu i veličini, uklanjao oglasne letke iz kaslića, potpisivao primitak pošte kako poštari ne bi ostavljali žute listiće, ponekad bi čak i podmazao vrata u liftu da povratak noćnih ptica kući lakše prođe neopaženo kod drugih susjeda, a možda i vlastitih ukućana. Međutim, nijedan od njegovih stanova (osamnaest tisuća) nije bio dom, jer dom je tamo gdje su knjige, barem je tako govorila Mladenova sestra dok ga njegova opsesija bivanjem susjedom nije udaljila od obitelji. Kako žalosno: u njegovim su stanovima police zjapile prazne. Susjed Mladen bio je u ozbiljnom pomanjkanju knjiga. Razlog tome je bila jednostavna matematika koja uključuje broj sati u danu i godina u životu, broj stanova, ukupan zbroj katova, starost kukova, kilažu knjiga i metražu polica. Nije sasvim odustao od tog sna, ali činio se predalekim da bi se uopće isplatilo započinjati. Noćima bi sjedio i gledao u prazne police. Danima bi brisao prašinu s njih, zamišljajući da su prava biblioteka, dovoljno impresivna da zabavi svakog posjetitelja barem na pet minuta dok Mladen skuha kavu ili čaj i zdjelicu napuni suhim keksićima. Jednom prilikom gotovo da je odbacio san o bibliotekama i tada je na police namijenjene knjigama počeo stavljati vaze i školjke, po uzoru na američke dizajnerice interijera koje su ujedno i majke. Međutim, Mladen nikako nije uviđao ljepotu škrbavih polica. Pokušavao se tjednima uvjeriti u profinjenost izložaka te vrste, no nije tu ispriku za stvarno čitalačko iskustvo mogao dugo podnositi. Ne bi prošlo dugo i odustao bi. Razmaknuo bi vaze, bacio školjke u biootpad i nastavio maštati u tišini, sanjajući o kilometrima knjiga, nedostižnim i dalekim, a ključnim. Što su se ti tomovi činili daljima, to je Mladena više obuzimala životna radost. Skončati s rukom koja još uvijek poseže za sljedećim jedva dostižnim ostvarenjem Mladenu se činilo adekvatnim smislom života.
Nikada neće biti otkriveno tko je to zavirio u dubinu Mladenove duše, no onog dana kada je radio valovima zasvirao poluminutni poziv svim građanima da ovog Božića osim svojoj obitelji i prijateljima kupe knjigu (najbolji dar) i za susjeda Mladena, susjed Mladen počeo je osjećati promjenu u kostima. Njegova je misija bila obznanjena javno, on je bio susjed čitavog jednog gotovo milijunskog grada i grad je sada to znao; svaki stanovnik njegovo je lice sada povezao s njegovim djelom, a njegovo ime s njegovom željom. Posramljen tako javnim pojednostavljenjem vlastite osobe, svojim životnim djelom svedenim na dvije riječi, svojom nedostižnom misijom na jednu akciju, susjed Mladen zatvorio se u jedan od svojih osamnaest tisuća stanova kako barem do Božića ili Sveta tri kralja nikoga više ne bi sreo i ne bi za milodar primio knjigu. Stanova je, srećom, toliko da nitko neće otkriti u kojem se skriva, među praznim policama.