Poslali su reportera da preispita radost po uglovima grada. Reporter je za tu priliku obukao svoj najbolji kaput (od devine dlake ili samo u toj boji), bijelu vestu s uzorkom mreže – simbol poštenog momka spremljenog na sigurno za ciče zime neke Švedske ili barem Škotske, sve zaokruženo sivim šalom i najradosnijim osmijehom koji je reporter imao u sebi. Nije lako pokazati zube i prikazati se bezopasnim u isti mah; reporter je bez obzira na to davao sve od sebe.
Malo njih je znalo da je reporter, kao i mnogi njemu slični, tek nedavno napustio cirkus. Prvo su ga lišili turbana koji mu je pomagao vidjeti budućnost. Zatim su ga lišili olovke za oči koja mu je također pomagala vidjeti budućnost samo jasnije, ubrzo i žene koja ga je voljela podsjećati na prošlost, zajedničkog maltezera i interneta kojem je znao šifru. Reporter, tada još uvijek klaun u duši (u redu, vidovnjak), uvidio je kakav mu je put život namijenio odluči li ostati u svojem neobičnom obliku. Uvidjevši svoju turobnu budućnost nastavi li s demonstracijom vlastitog otklona od normalnosti, napustio je cirkus zauvijek i u hodu otkrivao kako se uklopiti u očekivanja mase.
Za potrebe tog pothvata, bivšem klaunu nije bilo teško odglumiti brižnog partnera netalentiranog za jogu, iako je, sjetimo se, sletio ravno iz cirkusa gdje se doručci jedu s nogama iza vrata, a stepenicama se silazi u kontinuiranom kolutu naprijed. Pravio se nemuštim kako bi mu nova djevojka, u visokoj trudnoći, zadržala svoju ulogu one sposobnije i zato zahtjevnije u tom partnerstvu (nositi dijete, pratiti internet jogu i brisati tragove cirkusa sa jednog sada već sasvim sigurno bivšeg klauna nije mali zadatak za jednu sitnu ženu i na njemu je da se pokori toj veličini). Brzo je učio, što je samo dokaz da se sve može kad se hoće.
Pad od cirkusa do norme za našeg je reportera protekao glatko. Povremeno se i sam pitao zašto se više cirkusanata ne odluči na taj korak i priskrbi si život meko ušuškan u toplu, tromu gomilu.
Međutim, kako to obično biva, reporter se bez obzira na sve još uvijek nije osjećao dovoljno duboko uronjenim u taj nazovimo ga bazen normalnosti. Možda samo do pasa, a to za jednog muškarca pa makar bio i bivši klaun nije puno. Osjećao je u sebi tragove cirkusa kako se ježe i koprcaju, pogotovo sada kad su grad okitili lampicama (besramno nalik cirkusu, kao za pokoru našem reporteru), a svaki je korak bio popraćen glazbom. Bilo mu je teško koračati van ritma, držati se dalje od parade. Padao bi u iskušenja i dizao se iz njih, sve bolje odjeven i sa sve manje šminke.
Za dokaz pripadnosti, pred njim je stajao još jedan, konačni pothvat. Prerušen u stabilnog muškarca, klaun se – sada reporter – zaputio po gradu tražeći najbolje od dobrog. Uspije li uhvatiti dokaze da normalnost još uvijek nije izbrisana novom normalnošću, i sam reporter bit će blagoslovljen njome. Tako glasi legenda. I tako je krenuo.
Na spomen sebe samoga, reporter je razvukao dršku mikrofona pa krenuo među ljude. Zaustavljao je koga mu se htjelo, tu je slobodu još uvijek imao, pod uvjetom da su zaustavljeni prigodno odjeveni za hladnoću uz tek neku naznaku blagdanske svečanosti te da im umjetna svjetlost na lica pada posve prirodno. I zaista, nije mu bilo teško pronaći dokaze da je sve i dalje sasvim dobro. Četiri od četiri bio je njegov rezultat, što je i više od očekivanog. Četiri od četiri ispitana para pod reporterov su mikrofon kao pod vlak bacila svojeg ženskog člana. Bilo je dovoljno javno ih prozvati za neki od ženskih smrtnih grijeha: debljanje, bliskost s majkom, želju za blizinom partnera i povratak kući. Javno posramljene u maloj ali dostatnoj mjeri, odabrane žene su dale svoj obol društvu normalnosti. Njihova kazna upozorenje je onima kod kuće koje pomišljaju na to da podlegnu sličnim grijesima ili istim, pogotovo sada kada se ništa ne čini normalnim pa bi im se svakakve ideje mogle uvući u glavu.
Dokazavši da je sve u redu s društvom, da funkcionira u punom sjaju i po dobrim starim pravilima čak i u godini nagrizenoj epidemijom, reporter je osjetio kako je uspio postati punopravnim članom; zanos mu se čuo u glasu, val prihvaćanja obasjao mu je lice poput reflektora. Pogledao je gore, obratio se svevišnjoj kameri na kranu i tada je nestao, rastopljen u oblaku nečeg dobrog. Nismo saznali čega.