U svijetu u kojem djeca ostaju zakinuta za majčinu pažnju čak i kad se u tu svrhu uvuku u njen krevet, na dane kada se bakama ne da podići rolete u dnevnoj sobi pa listanje albuma djeluje turobno na njihovo raspoloženje, a tipkačice strpljivo tipkaju manikiranim noktima po bijeloj tastaturi, na takve dane riđokosi ljudi dobivaju otkaz. Premladi za penziju, prepomirljivi za karijeru, riđokosi ne mogu drugačije nego pobrati svoje stvari u vrlo američkom stilu: u najkraćem roku i bez previše sentimenta morat će odijeliti privatno vlasništvo od vlasništva firme, pa zatim ovo privatno ukloniti kako bi sljedećeg u nizu dočekalo u pravoj mjeri neosobno radno mjesto. Riđokosi će sve svoje privatne stvari, ako su takvih imali, pospremiti u jednu kutiju. U Americi dakako tih osobnih stvari ima toliko da se kutija ne da niti zatvoriti, pa fikus ili dracena vire iz nje, nadgledajući odlazak. Riđokosi u ovoj našoj priči, međutim, nije imao niti biljku. Potpuno zatvorene kutije u naručju lijeve ruke, aktovke prebačene preko zgloba desne, riđi pritišće tipku lifta za instatno zatvaranje vrata. Nitko s njime neće dijeliti ovu pustolovinu. Sa sedmog kata poslovne zgrade može se samo prema dolje.
Dok sabire usta u suzdržani izraz potonuća uz pomirbeni trag osmijeha odavno naučenog kako se drugi ne bi u njegovoj prisutnosti osjećali loše, riđi ni ne zna da nije jedini kojemu je teško. Tipkačici, na primjer, upravo na stol slijeće sljedeće brdo dokumenata; previše pristojna da se brani, ona će samo podići pogled poput koker španijela i nastaviti tipkati u istom dahu. Nekoj noćnoj djevojci upravo je stao auto. Kiša je, promet nastavlja kao da se jedan pokvareni auto njih ne tiče, ali barem mu još uvijek rade svjetla pa se ne zna stoji li jer je ostao bez benzina ili samo zato jer djevojka vadi šminku iz torbice što je donekle olakotna okolnost za one koji nemaju namjeru pomoći. Djevojčici u maminom krevetu sreća se također okreće zajedno s majkom koja sada sadržaj svog mobitela odlučuje podijeliti s malom: zvjezdano nebo ispunilo je zidove i stropove sobe. Snalažljive su majke, ipak se može naći zabava za obje bez potrebe da se mobitel ispusti iz ruke. Hura za djevojčicu, ali loše vijesti za riđokosog. Iako se spuštao prema dolje, riđokosi je nekako završio pred vratima koja vode na ravni krov zgrade. A čovjek s otkazom u rukama i na vrhu zgrade može značiti samo jednu stvar: riđokosi se želi nakon kratkog leta sljubiti s asfaltom za dokaz da je njegov život ipak u njegovim rukama. Kako je do tog obrata došlo možemo samo nagađati. Možda se tijekom vožnje predomislio, možda je razmišljajući o tome kako malo sreće ima u odnosu na sve ove ostale ljude čije se takozvane tegobe ne mogu ni početi uspoređivati s njegovom još malo palcem operirao po tipkama lifta, prvo se spustivši do dna jer liftovi su nemilosrdni po tom pitanju, zatim ponovo odabrao najviši kat do kojega je, nakon nekoliko prekida, i uspio doći. Možda let nije ni bio smišljen s krova te iste poslovne zgrade, već neke druge, više. Nikada nećemo saznati kako je zaista izgledalo to putovanje jer takve teške odluke nikada se ne događaju pred očima javnosti, barem kod riđokosih, ali zato će nas rado pustiti da budemo svjedoci njegovog spektakularnog leta. Otvara vrata i još jednom nema sreće: na vrtnom krovu sprema se zabava za odrasle i djecu. Riđi nema opcija i prepušta se trenutku. Kao da je takav bio dogovor, predaje svoju kutiju muškarcu u havajskoj košulji. Kako dotični vješa ukrase od papira, možda i papiri po kojima je riđi zapisivao ideje i poslovne tajne posluže toj svrsi. Tek što ispusti tu kutiju iz ruku, riđega pogodi vodeni balon. Ugodno iznenađen tom mokrom pljuskom, riđi osjeća kako se u njega vraća volja za životom. Možda nikada nije ni htio skočiti s tog krova. Tko bi više znao. Riđi se prepušta životu i njegovim odgojnim metodama poput mačke koju se prskalicom odučava od žvakanja potencijalno otrovnog sobnog bilja. Umjesto zaleta u prazno, riđi sada aterira prema nekakvoj djeci. Gura ruke u bazen pun vodenih balona koji se ljuljuškaju nalik na vesele silikonske sise. Grabi koliko mu stane u ruke: samo dva balona, kao što je uglavnom slučaj i s pravim sisama. Već u sljedećem trenutku baloni lete na njega. Stidljivo se brani. Ne ispaljuje ni jedan. Prihvaća svoju kaznu kao da je iskupljenje. Za odijelo ga nije briga, toliko je već sada nadrastao ovozemaljsko.
Kao da je njegova promjena životnog plana odrazila i na živote drugih, pred svakim od njih pojavljuje se pašteta. Djevojka u pokvarenom automobilu pojačala je glazbu i pleše (to ne može biti dobro za akumulator, ali što žene znaju o akumulatorima), zatim se sladi paštetom koju grabi grisinom. Dobro je opremljena za taj karambol. Paštetu jedu i kolege tipkačice. Umjesto cvijeća na stol su joj donijeli grincajg i plate s kanapeima tako da njezin stol na kraju krase mrvice. Zato što je to bila dobra ideja muškarci uzimaju repete. Riđega za svo to vrijeme i dalje gađaju balonima. Sada djeca, sve mlađa, izvršavaju pravdu na izdajniku života, potencijalnom. On podiže ruke u znak predaje, a pritom ga ispunjava radost. Pronašao je svoj odgovor. Ipak, nema paštete za njega. Pašteta je za one koji ne razmišljaju o smrti.