Od odraslih i ovog puta ništa. Nema veze; kad te smatraju djetetom, zgodno ih je imati jer netko te ipak treba zastupati u političko-pravnim pitanjima i povremeno u Bruxellesu. Pa ipak, od odraslih se ne očekuje više puno. Čak im već i opraštamo njihove luckastosti. Čine nam se upravo dražesnima dok u vremenima krize medvjediću crtaju nos pazeći da im lijevi profil uvijek bude pod pravim kutom u odnosu na kameru i da im osmijeh odražava ljupkost i ne narušava mladost (što pravi osmijesi znaju učiniti nabirući kožu oko očiju). Sve je dobro dok je slika bez greške. To znaju i oni najstariji među njima dok plešu pred ogledalom jer kako bi inače znali isplati li im se plesati taj ples. Neće zaboraviti na make-up vidljiv i pod slabim svjetlom, čak ni kad ih uhvatimo kako pod krinkom slabosti traže milodare u naturi, dostavljene po mogućnosti na kućni prag. Još gore, dok igraju svoju igru, odrasli traže i da im se pokaže kako da je igraju bolje; to zovu uključivanjem u život djece i smatraju da im se to broji u bonuse za kraj godine. A godina je doista bila grozna. Gorka kao prokulica i neugodna na razini vunene veste. Nije ni čudo da su se odrasli povukli u regresiju. A nisu ni glupi što su odlučili tako. Pokažu li se dovoljno puta neadekvatnima za bilo kakvu ozbiljniju akciju, čak i u trenucima katastrofe, djeca će polako zaboraviti da je to ikada bila njihova odgovornost, odgovornost odraslih. Takva djeca sazrijevaju brže, navodno, uz to što jačaju osjećaj odgovornosti za bližnjega, empatiju i ne libe se uzeti stvar u svoje ruke kada zagusti. Pobjeda i za jednu i za drugu stranu. Osim toga, djeca su generalno otpornija na koronu i lakše ih je poslati na teren u slučaju katastrofe.
Nije da će odrasli priznati da je katastrofe bilo dok drže prskalice u znak proslave kraja godine. Evo prilike da djeca nauče što je solidarnost, umjesto da nogom napucavaju probušenu loptu. Osim toga, i više su nego spremna za ovakve situacije, što će imati i priliku dokazati.
Prvi u toj skupinici, najartikuliraniji među jednakima, gotovo bismo mogli reći vođa, ima moć vladanja snijegom. Pod njegovim rukama nataloženi kristali vode mijenjaju lokaciju, poprimaju željeni oblik i zadržavaju ga. Takav sitan i razuman dječak tako u samo nekoliko sati može stvoriti vojsku čovjekolikih snježnih figura potrebnu za svaki slučaj. Zasad je stvorio samo jednog, za primjer i potrebe snimanja. Snjegovića možda neće trebati puno više od tog jednog, ali isti set vještina mogao bi se upotrijebiti i u improviziranom prihvatnom robnom centru u slučaju razornog potresa. Onako kako dječak zna odijeliti bijeli snijeg od žutoga, tako bi ako zatreba mogao razvrstavati domaće kobasice od kupovnih, stare deke od novih deka, a zatim ih poslagati na lijepi kup. Sreća za dječaka, još veća sreća za odrasle.
Uz njega je i djevojčica koja podnosi gorčinu. Ne bez borbe, doduše, ali uz samo malo mrštenja prokulice će naći svoj put od tanjura do njenog želuca. Suočena s takvim pothvatom za dobro jutro i svaki dan, njezina je prednost u tome što će joj se sve druge stvari i događaji činiti naspram te gorčine slatkima. Djevojčica koja gorčinu jede za doručak, ručak i večeru sa smiješkom će dočekati bilo kojeg odraslog i njegove loše ideje, spokojna, gotovo pomirena sa situacijom, uz smiješak kuhajući svoju kavu na malom žaru ispod dvije cigle koje su nekad činile zid kuće. U planu je takvih djevojčica stvoriti više, zapravo, pola nacije pretvoriti u baš takve djevojčice ne bi li okolo širile duh pomirenja sa situacijom jer to je ono što odraslima treba, pogotovo kad to čine djevojčice; tada se osjećaju kao da ništa ne čine krivo okupljeni u sabor i polako i sami počinju vjerovati u to da su dali sve od sebe. Ta pretvorba se lako postiže jednostavnom restrikcijom prehrane na gorke namirnice kao što mladi uostalom zadnjih godina čine: umjesto cosmopolitana gin i tonik, umjesto krumpira u čipsu kelj. Čeličenje dolazi u raznim oblicima.
Treći i posljednji član uzorne trojke klinaca spremnih se javno obračunati s groznom godinom i početkom nove takve još je jedan dječak (u suprotnom, čitava stvar bi se proglasila luckastom svinjarijom za curice i umjesto magentom bila bi obojana kričavo-ružičastom, u zamjenu za spašavanje kraja godine bavili bismo se spašavanjem haljine od spletki i mrlja, a svaki muški čitatelj ili gledatelj bio bi unaprijed upozoren da u sadržaju koji slijedi nema ničega što bi mu moglo biti od interesa; dapače, više štete nego koristi). Taj nužni dječak, međutim, nije za odbaciti. Njegova supermoć leži u podnošenju pikavih vesti. A dobro se zna da onaj koji podnosi pikave veste podnosi i svakojaka druga sranja. Dane na hladnoći, primjerice, noći u automobilima, čekanje na kamp kućice kao dar nekih drugih zemalja ili druge djece, šetnju pod fasadama ukrašenim mecima od prije tridesetak godina i napokon obijenu višom silom. I to nije sve; dječak se suočen s takvim neugodnim stvarima neće snužditi, nego će udariti šakom o dlan i stisnuti zube, pokazati svima da se može i bez suza. Nema toga tko ga ne bi volio, a odrasli ga takvog vole još i više. On je dokaz da previše brige o udobnosti djece samo stvara naciju cmizdravaca, a nacija cmizdravaca bi mogla dići nepodnošljivu dreku svaki put kad vidi da se krše njihova prava, ne ispunjavaju ugovorne obveze, a postotak iz džeparca odlazi na igračke namijenjene odraslima a ne djeci te vrtne ukrase, žičare, led rasvjetu u duginim bojama, automobile, letjelice iz druge ruke ili mu se jednostavno gubi svaki trag.
Djeca su najavila: što je godina lošija, ona će biti složnija, i eto, ostvarila im se želja. Odrasli u toj priči zaista mogu sjesti na toplo, potrošiti nešto interneta na novu seriju i videochat, kloniti se pojma katastrofa. Povezana tehnologijom, uz tek tu i tamo koju lažnu vijest s terena, djeca će nastaviti raditi svoje. Dobar odgoj uvijek se dugoročno isplati.