Kad ga je prvi put uzela u ruke, mlada mama nije pojma imala kakva će pokora za nju postati običan plavi mali zec. Plavi zec nije bio poput ostalih igračaka njezine djece. Kretao se sam. Uši su mu zaigrano lelujale odražavajući emocije ili signalizirajući interes. Na stražnjim je nogama imao plastične cipelice dok su mu prednje šape izlazile iz struka, prekratke da se sretnu, prenisko smještene da bi dosegnule zečevu glavu na debelom, stožastom vratu. Ako su imale ikakvu svrhu, ona je bila održavanje ravnoteže pri kratkim, niskim skokovima. Kretao se poput čovjeka i koraci su mu bili teški, vjerojatno zbog punjenja od sintetičkih vlakana. Kao pravi zec loše bi se proveo pri susretu s hrtom, ali s obzirom na to da su hrtovi gotovo jednako rijetki kao i plavi zečevi, mlada mama nije bila zabrinuta po pitanju takve vrste stradavanja. Zapravo, češće se pitala bi li joj mali zec uopće nedostajao u slučaju da nesretnim slučajem skonča, ali onda bi se ipak pribrala i nastavila dezinficirati stan, pokušavajući ne obraćati nikakvu više pažnju na tog stvora. Dok je ona tamanila viruse i bakterije, zec je sjedio na kutiji s lopticama. Kratke nožice slobodno su mu klaparale po zraku kao da nema ama baš nikakvih namjera. Pun nježnosti, nagnuo je glavu pod blagim kutom udesno, smješkajući se blago pri pogledu na mladu mamu. Primijetila je taj pogled i odmah mu okrenula leđa, čisteći opsesivno sve što su dotakle zečeve nožice u prethodnih nekoliko sati. Po tragu vlažne maramice znao je koliko pažljivo prati i pohranjuje u memoriju svaki njegov korak u toj kući. No okrenula se od njega bez teatralnosti, a teatralnost u krajnjem slučaju uvijek poziva na dijalog. Činilo se da mu ovog puta želi poručiti da nije vrijedan njezine pažnje i osjećaja.
Ne laskaj si, mlada mamice, osim mene nitko te više ne gleda tako ispupčenih očiju i raširenih zjenica, a to stara moja znači požudu, znači da te gledam i vidim san svojih snova, gledam tebe i vidim nešto bolje, iako sam samo zec od frotira. A reći ću ti da te sve teže i teže vidjeti, nije da si pitala ali red je da ti kažem; sve si sličnija zidovima svoje kuće, stapaš se s njima, još malo i nevidljiva si, mamice, dio pokućstva, dobri duh čistoće, bež esencija čestitosti doma u kojem žive djeca. Tu je još jedan problem koji se ne može ne primjetiti: pjevaš čim zineš, a to ne može biti zdravo za tebe. Osim toga, melodija ti je potpuno infantilna. Bila bi opravdana da je upućena djetetu koje boli prstić ili se prije spavanja boji mraka, ali kad tako nešto pjevaš sama sebi, u prvom licu opisujući svoje korake čišćenja, bojim se da ti uskoro neće biti pomoći. Osim toga, nitko ti nikada nije rekao da se od tebe očekuje da postaneš dijete nakon što dobiješ svoje prvo. Nikoga ne možeš zavarati, mamice, svi znamo kako se rade djeca, dapače ne bih se zvao prljavi mali zec da ne zamišljam točno kako se to dogodilo, u tvom slučaju uz podrobno planiranje i kratak penetración, izgovori to poput Španjolke mamice, izgovori to poput mene, kao da i tebi smetaju veliki prednji zubi, fufljavo “s” dok ti jezik meko dotiče prednje zube, hoćeš li mamice, meni za ljubav, nećeš, šteta, no eto, baš ta krasna riječ otkriva kako si postala to što jesi. Pretpostavljam da u tom času nisi opjevavala svoje postupke u formi brojalice, ili možda jesi, samo u malo bržem ritmu, pjevaš o skakutanju za vrijeme skakutanja (tko je sada od nas dvoje zečić, ha?), zamisli kako bi to začinilo situaciju, u-la-la mamice, na rubu poremećenosti, ali o ukusima se ne raspravlja. Tvojeg supruga ionako rijetko viđamo u dječjoj sobi i još rijeđe s krpom u ruci. Nije ni čudo; muškarci su imuni na prljavštinu, kao i zečevi. Dapače, malo je i volimo. Barem ja. Za njega ne znam. Nisam dobro upoznao tipa. Bilo bi čudno da jesam. Jednom me ubacio u ruksak starijeg klinca. Glavom prema dolje. Bezobzirno. Nadam se da s tobom postupa ljepše. Mamice, odgovori mi na jedno pitanje: osjećaš li da si degradirana za dječji stol u posljednje vrijeme ili se to samo izvana tako čini? Ako jesi, ja ću ti rado za tim stilom praviti društvo. Čak i ako nastaviš pjevati o banalnostima. Sa čišćenjem ti nažalost ne mogu pomoći. Ne vidim svrhu. Prljav sam po prirodi, ono si što misliš, unatoč krznu perivom na šezdeset. Sizifov je to posao, reći ću ti, to što stalno radiš. Inzistiraš na čišćenju mojih cipelica. Samostalno hodam samo pred tobom i za tebe, to ti je valjda jasno. Naša mala tajna. Nitko drugi nema pojma. Zato ne moraš toliko javno na svakoj televiziji jugoistočne Europe pokazivati gnušanje nad mojom prljavštinom. Stvarno nema potrebe. Da ti dopuštaju tu i tamo vidjeti i prave odrasle ljude, već znaš što hoću reći: mislili bi da si luda. Ja to ne mislim, mamice. Ja o tebi razmišljam na sasvim drugi način. Iz druge perspektive. Noge ti dobro izgledaju u tim trapericama. Barem gležanj. Gricnuo bih ga kao stručak celera.
U zadnjim koracima prije senzora, zec je očistio svoje misli od svega i koncentrirao se na vlastiti izostanak disanja. Upalilo je: senzor ovog puta zeca nije okarakterizirao prljavim. Sve je bolji u ovoj igri.
Ne znam zašto se uopće trudim. Zapravo, znam zašto, kakva glupost, glupi glupi zec. Mamice, pogledaj me. Pogledaj me u oči. Reci mi “mamin mali zečiću”. Ok, možeš i ne moraš. Nećeš li me sad uzeti, mamice, primiti me za vrat jednom rukom, ne boj se to je čvrst vrat bez ramena, u ravnoj liniji od ušiju do struka, ne boj se neću ništa pokušavati rukama, dovoljne će biti tvoje na mojoj zečjoj guzici. To je u redu; bilo bi u redu i više, ne razumijem zašto inzistiraš na tako nezgodnom hvatu, nisam ti ja mandolina mamice, ne moraš me doticati samo vršcima prstiju, zgrabi punu šaku malog zeca pa mi onda obriši cipelice. Nećeš? Nema veze. Radit ćemo na tome drugi put. Sad moram na posao. Glumit ću da sam avion za razonodu tvog maloljetnog sina. Pretpostavljam ti je neugodno izgovoriti naglas da zeko ide hop.